Kako nastaje terarij

Zatvoreni biljni terariji su zadnjih nekoliko godina postali pravi hit, a interes za njih raste usporedno s trendom ozelenjivanja naših životnih i radnih prostora. Posebnost terarija je što ih ne moramo zalijevati onoliko često kao ostalo sobno i vanjsko bilje pa se savršeno uklapaju u naš užurbani način života u kojemu je ponekada teško izdvojiti puno vremena za brigu oko biljaka, a pružaju nam jednako zadovoljstvo, jer i njima unosimo komadić zelenila u naš životni prostor.

Iako terarij zahtijeva ponešto naše pažnje, on nije klasična sobna biljka, već mali (eko)sustav suživota više organizama u zatvorenoj prozirnoj posudi koji imitira djelić prirode i sve procese koji se odvijaju u njoj. U tom smislu, zatvoreni terariji su zbilja posebni mali svjetovi za sebe i gušt ih je pratiti kako se razvijaju, rastu i mijenjaju kroz vrijeme.

Početke terarija nalazimo u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji, kada su prvi terariji, tzv. Wardian cases, služili za čuvanje i prenošenje egzotičnog bilja iz dalekih krajeva, koje inače ne bi preživjelo duga putovanja i promjenu klime u novoj destinaciji. Danas naravno nemaju više tu svrhu, no princip terarija je zapravo ostao isti – to su mali skoro pa samoodrživi ekosustavi u zatvorenim staklenkama, a s malo znanja i truda ih svatko može napraviti!

Za početak je važno znati od čega se sastoji svaki terarij:

• drenažni sloj – dno terarija obično punimo slojem sitnijeg kamenja koje služi tome da primi eventualni višak vode iz zemlje kako bi se izbjeglo truljenje korijena biljaka. Za drenažni sloj možemo upotrijebiti lava kamenje, šljunak ili malene oblutke; na drenažni sloj možemo dodati i malo aktivnog ugljena koji služi kao filtar za nečistoće i neugodne mirise.
  
• supstrat – na drenažni sloj ide nekoliko centimetara supstrata u koji ćemo posaditi biljke. On treba biti lagan i prozračan, s dobrim vodozračnim odnosima. Receptura za savršeni supstrat za terarije ima mnoštvo. Mi u Waldenu volimo pomiješati kokosova vlakna s lava i drugim kamenčićima vulkanskog porijekla, glisnjakom, Sphagnum mahovinom i korom četinjača, no kvalitetan supstrat za tropske biljke pomiješan s perlitom, pa čak supstrat za bonsai ili kaktuse, može poslužiti svrsi.
  
• biljke – budući da u zatvorenom terariju vlada visoka vlažnost zraka, nije preporučljivo staviti bilo koju biljku u terarij. S tropskim i šumskim vrstama koje vole visoku vlažnost uglavnom ne možemo puno pogriješiti. Također, kako biljke smještamo u ograničeni prostor, bitno je da su male, nižeg rasta te da se mogu lako podrezivati i tako držati u okvirima staklenke – to su biljke poput fitonije, puzajućeg fikusa, bršljana, raznih paprati i mahovina.
  
• dekorativni materijali – da bi terarij bio zanimljiv, moramo naravno posvetiti i malo pažnje dizajnu. Osim što ćemo razmisliti o razmještaju i kombinaciji pojedinih biljaka, ovisno o njihovoj veličini i brzini rasta, izgled terarija možemo nadopuniti raznim ukrasnim kamenčićima ili ukrasnim pijeskom. U terarij se mogu staviti i razne figurice, samo pripazite da su od materijala koji podnose visoku vlagu. Sve ostalo je prepušteno vašoj mašti!

Uz materijale za sadnju će vam naravno trebati staklenka – pazite da je odgovarajuće veličine za biljke koje namjeravate posaditi i da ima odgovarajući poklopac za zatvaranje. Za početnike preporučujemo da to bude staklenka u koju možete ući rukom, da sadnja i popravci budu lakši, no svi oni nadobudni i željni nekog većeg izazova se mogu primiti i demižona i raznih boca s uskim grlom. Tu će nam dobro doći i neki “alati” koji mogu biti profesionalni, baš za rad s terarijima, poput dugačkih škarica i pincete, ali mogu biti i iz kućne radinosti, poput raznih štapića, dugačkih žličica, kistova….ukratko, sve što nam može pomoći u tome da napravimo rupe za sadnju, zakopamo biljke, smjestimo mahovinu i kamenčiće na željeno mjesto i počistimo stijenke staklenke od zemlje.

Nakon što smo zadovoljni s dizajnom, terarij je potrebno zaliti. Za zalijevanje terarija obavezno koristimo destiliranu vodu kako bi izbjegli skupljanje kamenca na staklenci. Mahovine i neke biljke ne podnose tvrdu vodu pa i tu leži prednost destilirane vode.

Terarij je najbolje zaliti prskalicom jer s njom najbolje možemo kontrolirati količinu vode i ravnomjerno zaliti cijeli sustav.

Količina potrebne vode ovisit će o tome koliko je supstrat koji smo koristili bio vlažan i o veličini terarija. S vodom svakako ne smijemo pretjerivati – lako ju možemo dodati, a teško se riješiti viška. Opća preporuka za zalijevanje terarija je da ga prskamo toliko dugo dok gornjih nekoliko cm zemlje ne potamne, ali pazimo da voda ne iscuri u drenažni sloj.

Nakon prskanja terarij ostavljamo neko vrijeme otvorenog dok se listići biljaka ne osuše pa ga potom zatvorimo, smjestimo na svijetlo mjesto bez direktnog sunca i – uživamo u našem novom zelenom ljubimcu!

*U terarij možemo ubaciti i skokunce – bijele, sitne i izuzetno korisne člankonošce koje od milja zovemo “odredom za čistoću”. Hrane se otpalim lišćem, plijesni, razlažu organsku tvar te svojom mikrobiološkom aktivnošću proizvode CO₂ koji je neophodan za fotosintezu biljaka, čime osiguravaju funkcionalnu i bioaktivnu mikroklimu u terariju.